Razgovor koji smo vodili sa arhitektom DuÅ”anom LazoviÄem smo podelili u viÅ”e delova buduÄi da se radi o obimnoj temi, a nismo želeli naÅ”e Äitaoce da liÅ”imo zanimljivih detalja.
U nastavku teksta možete da Äitate drugi deo u kome Äemo govoriti o projektima koje je DuÅ”an LazoviÄ realizovao u Banji KoviljaÄi zajedno sa svojim timom iz Studio Arhitekton.
Koliko su projekti vaÅ”eg studija prilagoÄeni potrebama turista koji poseÄuju VrnjaÄku Banju?
Projekti vezani za turistiÄke objekte su naravno u potpunosti vezani za njihove potrebe. Od bitnijih turistiÄkih objekata bih izdvojio nedavno otvoren hotel āKockaā u centru grada, kao i vodeni kompleks āVrnjaÄko vreloā, koji smo projektovali i izveli u potpunosti kao novu turistiÄku ponudu VrnjaÄke Banje. Interesantno je pomenuti da smo investitorima za hotel āKockuā ponudili 2 idejna reÅ”enja, jedno u duhu stare banjske arhitekture ā okrenuto klasicizmu, i drugo u duhu moderne banjske arhitekture, okrenuto prirodi kao motivu. Investitori su se odluÄili za 1. varijantu, koja je i izvedena.
U poslednje vreme, dobijamo sve viÅ”e zahteva za izgradnjom modernih vila u prirodi za potrebe turista koji žele mir, a ne da svoju gradsku sredinu zamene nekom novom gradskom sredinom, Å”to delovi Banje ubrzano postaju. Ovi investitori zahtevaju potpunu privatnost i luksuz, ne previÅ”e daleko od grada, ali dovoljno da im bude dostupan ako ga požele. Neke od tih vila smo projektovali u okolnim selima i na periferiji VrnjaÄke Banje. Ovu vrstu izgradnje u buduÄnosti vidimo kao alternativu urbanizaciji Banje.
Da li u vaŔim projektima koristite elemente bioklimatske ili održive arhitekture? Možete li navesti primer?
Ideja bioklimatske arhitekture poÄela je da se razvija sa energetskom krizom sedamdesetih godina proÅ”log veka, a kod nas je 2011. uÅ”la i u Zakonsku regulativu kroz Pravilnik o energetskim svojstvima zgrada, i na sreÄu, veÄina investitora ne beži od toga da uloži odreÄena sredstva u energetski efikasnu zgradu (naravno i pre svega zbog vlastitog komfora).
Na žalost, da bi zgrada bila sto āzelenijaā, nije dovoljno samo obratiti pažnju na ugraÄene materijale i solarne panele. Bioklimatska arhitektura podrazumeva niz važnih odluka na nivou planiranja grada, kao i njenih sprovoÄenja u praksi, kako bi nakon toga i pojedinaÄni objekti dali svoj doprinos, Å”to kod nas obiÄno nije sluÄaj. Planski graÄeni gradovi ili bar delovi grada, kao Novi Beograd na primer, koji su osim smeÅ”tajnih kapaciteta, planirali i javne sadržaje potrebne za svoje stanovnike (bolnice/Å”kole/vrtiÄe/trgovine – kako bi korisnici imali manje potrebe za koriÅ”Äenjem automobila i time smanjili Å”tetne gasove), zelenilo tretirali kao posebnu granu arhitekture, obraÄali pažnju na ruže vetrova, osunÄanost, komunikaciju itd, sada su samo deo slavne istorije naÅ”e struke.
Ono Å”to se mi kao projektanti danas trudimo, mada smatram i da bi to trebalo da bude naÅ”a obaveza, jeste da pokuÅ”amo da investitore ubedimo da bar deo sredstava planiranih za izgradnju objekta usmere i u plan ozelenjavanja parcele i unapreÄenje energetskih svojstava zgrade. Mogu sa ponosom da kažem da svaki naÅ” projekat sadrži i parterno ureÄenje sa detaljnim planom sadnog materijala i planiranih zelenih povrÅ”ina, orijentisanih u odnosu na strane sveta (listopadne sadnice na južnim, a zimzelene na severnim stranama parcele), kao i ostalim bitnim detaljima. Na žalost, veÄina investitora, najÄeÅ”Äe zbog nedostatka parking prostora, ali i manjka afiniteta da se ovom temom bave (veÄito pitanje održavanja) se radije opredeljuje da slobodne povrÅ”ine oko objekta pretvori u mesto za parkiranje ili ih jednostavno poploÄa.
Gradski planovi, koji precizno definiÅ”u procente zelenih povrÅ”ina, ostaju samo mrtvo slovo na papiru nakon dobijanja graÄevinske dozvole, gde se osim osnovnih gabarita objekta, ostali parametri ponekad potpuno zanemaruju i sve se svodi na individualnu volju investitora da li to želi da izvede ili ne. Naravno, postoje i svetli primeri, kao sto je gore pomenuti vodeni kompleks VrnjaÄko Vrelo, na kome je investitor ispoÅ”tovao naÅ” deo projekta vezan za ozelenjavanje kompleksa, Äime je stvorena jedna prijatna ambijentalna celina, koja se prožima i kroz objekte koji opslužuju kompleks.
Kako se vaÅ” studio nosi sa izazovima urbanizacije u manjem turistiÄkom gradu kao Å”to je VrnjaÄka Banja?
Urbanizacija grada nije sama po sebi problem i ne zavisi uvek od veliÄine grada. Ona je Äesto neminovna i znak je razvitka nekog grada. Problem je kada se ona deÅ”ava neplanski. Banja nije izuzetak od ostalih gradova, jedini je problem Å”to Å”teta uÄinjena u banjskom ambijentu, ne može da se popravi pravilnim planiranjem na nekom drugom delu grada, jer banjski ambijent je sve Å”to VrnjaÄka Banja ima.
Planovi grada, koji su trenutno na snazi, formalno pokrivaju Äitav niz aspekata potrebnih za održivi razvoj grada, ali u praksi se gotovo niÅ”ta od toga ne sprovodi, tako da je njihova trenutna uloga nažalost zanemarljiva. Ono Å”to se mi u okviru naÅ”eg studija trudimo, je da kvalitetnim projektima investitore Å”to viÅ”e ubedimo da prihvate naÅ”e ideje, koje naravno pokuÅ”avamo Å”to bolje da prilagodimo kako uslovima na terenu, tako i projektnim zadacima koje dobijamo. Uspeh nije uvek zagarantovan, ali vredan pokuÅ”aj je ono Å”to je naÅ”a obaveza.
Kako vidite ulogu arhitekture u unapreÄenju kvaliteta života graÄana na lokalu?
Kada sam 2007. godine zavrÅ”io studije na Univerzitetu u Beogradu i vratio u VrnjaÄku Banju, moja prva arhitektonska praksa bila je u Direkciji za planiranje grada. Ono sto mi je prvo zapalo za oko nije koliÄina problema sa kojima se jedan grad suoÄava, veÄ potpuno odsustvo bilo kakve želje i volje veÄine, ne samo gradskih funkcionera, veÄ i samih graÄana da svoju sredinu unaprede i uÄine boljim mestom za život. U razgovoru sa tada starijim kolegama sam shvatio da je to jedno nasleÄeno stanje koje se ponavlja i prenosi sa generacije na generaciju kao usud, ili bolje reÄeno kao opravdanje za sve ono Å”to su i oni sami možda trebali da urade.
A nisu. Tada kao joÅ” mlad arhitekta, sam shvatio da je sve ipak stvar liÄnog izbora, a pogotovo arhitektura, koja može biti poziv, a može biti i posao koji samo odraÄujemo. Istina je da živimo u nesreÄenom i haotiÄnom sistemu koji ne vrednuje prave vrednosti, i koji nam je Äesto prepreka, umesto pomoÄ u reÅ”avanju problema, ali to ponekad može biti i motiv da se uradi neÅ”to korisno, neÅ”to uprkos svemu. I to ne mora uvek da bude neÅ”to veliko i znaÄajno.
Sasvim male stvari Äesto predstavljaju svakodnevni problem, a da toga nismo ni svesni, pogotovo ljudi koji nisu deo naÅ”e struke ne primeÄuju te stvari. Jedan od problema veÄine gradova u Srbiji, pa i VrnjaÄke Banje je nedostatak kvalitetne, a Äesto i osnovne infrastrukture.
U gradu koji pretenduje da bude ākraljica kontinentalnog turizmaā, poražavajuÄi je podatak da preko 80% ulica nema trotoare (o drvoredima i biciklistiÄkim stazama i da ne govorim), a sama putna infrastruktura je sastavljena od ulica koje ne zadovoljavaju ni osnovne saobraÄajne propise, tako da vam se može desiti da kolima uÄete u dvosmernu ulicu Å”irine svega 3-4 m ili da u sluÄaju dovoljne Å”irine ulice, cela jedna kolovozna traka bude zauzeta parkiranim automobilima itdā¦
BaveÄi se ovim problemima, kao prvim profesionalnim zadacima, bio sam projektant prvog banjskog kružnog toka sa parternim ureÄenjem, kao i autor nekoliko rekonstruisanih ulica sa novim trotoarima i drvoredima, ukljuÄujuÄi i jedan deo banjske promenade, a bio sam i aktivan saradnik prilikom rekonstrukcije glavnog banjskog parka.
Sa ove distance, to i ne deluje kao neÅ”to toliko vredno pomena, pogotovo u odnosu na kasnije projekte, ali smatram da je posao arhitekte da kreativno odgovori na svaku temu koja se nametne kao projektni zadatak. U ovim konkretnim sluÄajevima, planiranje i izvoÄenje najobiÄnijih trotoara sa drvoredima, za mene je predstavljalo civilizacijsko pitanje u jednom gradu.
Možete li nam reÄi neÅ”to o važnosti lokalnih materijala u vaÅ”im projektima?
Upotreba lokalnih materijala je imperativ za svakog arhitektu, i tu ne mislim samo na graÄevinske materijale, veÄ i na naÄin gradnje vezan za odreÄeno podneblje, kao i na autohtone sorte zelenila prilikom ureÄenja partera i sl. Primera radi, biljke sa lokalnog podneblja, osim Å”to se prirodno uklapaju u ambijent, mnogo bolje podnose i lokalne klimatske uslove, a samim tim ne zahtevaju dodatnu pažnju i održavanje.
Od graÄevinskih materijala, najÄeÅ”Äe koristimo studeniÄki ili popinski kamen, dok su elementi drvne graÄe uglavnom od drveÄa iz bogatih GoÄkih Å”uma, koje okružuju VrnjaÄku Banju. NaÄin gradnje, upotreba lokalnih materijala i sl. sve su to stvari koje su naÅ”i preci inaÄe istraživali vekovima pre nas, i sve Å”to treba da uradimo je da nastavimo da ih unapreÄujemo.
Na žalost, tokom ekspanzije gradnje u drugoj polovini 20. veka, giter blok i armirani beton su zamenili mnoge tradicionalne materijale, a novi sistemi gradnje su potpuno potisnuli stare metode, tako da su i neka stara znanja nestala zajedno sa njima. InaÄe, na planini GoÄ, odakle su moji preci, mogu sa ponosom da kažem da joÅ” uvek održavamo i aktivno koristimo staru porodiÄnu kuÄu napravljenu sredinom 19. veka od kamenih blokova u podrumu i drvenih bondruka u prizemlju, sa ispunom zidova od blata i slame.
Osim novih instalacija i sanitarija, objekat je potpuno saÄuvan u izvornom obliku i nameni prostorija iz vremena kada je napravljen. Äak i u najtoplijim letnjim mesecima, u ovoj kuÄi je tokom celog dana iznenaÄujuÄe prijatna temperatura, Å”to potpuno iskljuÄuje upotrebu bilo kakvih klima ureÄaja i nepotrebne potroÅ”nje elektriÄne energije. Eto, jedna digresija vezana za prethodnu temu o bioklimatskoj arhitekturiā¦
Prvi deo intervjua možete proÄitati na linku.